"Ono što određuje pjesme Matka Jelavića ljepota je dalmatinske melodike duboko natopljene ozračjem Mediterana. Takav autorski stav poželjan je i dobrodošao u vremenu kad se na domaćem tržištu nota pokušava afirmirati nepoznato kao autohtono.
Jelavić se najprije pojavio kao instrumentalist, potom kao autor glazbe i stihova, da bi sada već davne 1988. i propjevao na Festivalu zabavne glazbe Split.
Taj prvi kantautorski istup bio je okrunjen pobjedom. «Majko stara» postala je mega-hit, jedna od onih pjesama koju ne briše ni vrijeme ni trendovi.
Kao autor išao je i dalje, iz pjesme u pjesmu, stekao velike simpatije, snimio brojne nosače zvuka, pobjeđivao na festivalima i do dana današnjeg ostao dosljedan svom autorskom izričaju. Njegov iskorak u «nešto drugo» bila je primjerice pjesma «Vitar šumi», posebice «Ti, samo ti», pa i najnovija «Zloselo». Ali i «atipični» Matko dokazao je u prvom redu pjevačku zrelost fino obojenog i iznijansiranog baritona, a onda i autorsku zrelost koju je bila evidentna i prije pjevačke karijere.
Sada nam se Jelavić predstavlja na drugi način, s instrumentalnim verzijama svojih pjesama. Što to znači kad je u pitanju i autor i pjevač u jednoj osobi?
Znači puno toga!
Pjevač pravi ustupak autoru! Sad u potpunosti možemo doživjeti autorsku raskoš. A mi se još nismo navikli slušati glazbu i pjevanje odjednom. Još uvijek glazbu doživljavamo (i tretiramo) kao vizualnu umjetnost, što i ne bi bilo loše ako bi i ostala čula bila uključena. Slušajući Matkove instrumentale, ja sam jednostavno rekao: Sad na jednom CD-u imamo dio njegovog stvaralačkog opusa u kojemu ne dominira glas već autorski rukopis. A on je impresivan i jedinstven. On se iz bilo kojeg kuta može na jednom mjestu pogledati u ogledalo: bez odijela, bez kravate, bez scenskoga osmijeha i razmišljati o dosadašnjem učinku. Instrumentali koje je snimio rukopis su, a glas je korica knjige. Dakle i bez korica je razvidno da je stvorio jedan glazbeni svijet koji pripada našem podneblju i koji nas čini sretnijima.
I zato bravo maestro!
Matko se ne boji mojih glazbenih opaski. Pače, on kao da uživa u konfrontaciji mišljenja, istoga vidokruga koji vidi različite boje. Uživa u glazbenim bitkama, one su mu inspiracija. I kad ja velim na prvo slušanje: neće proći Zloselo, on će udarit kontru: E baš hoće!
Priznajem bio je u pravu. Pirovačka oda je pun pogodak. I to glazbeni!
Na novom CD-u nalazi se gotovo 21 instrumental, svima poznate pjesme u «novom» ruhu, koje bez poznatog glasa na najfiniji način dočaravaju Dalmaciju u svim glazbenim bojama.
Ima li potrebe uspoređivati Jelavića sa sličnim, instrumentalnim albumima? Bilo domaće, bilo strane proizvodnje. Nema! Odnosi su drugačiji, drugačije je vrijeme, mjesto i orkestar.
Ono što je zajedničko, osjećaj je koji ostaje i nakon Kaempferta, Jusića i Jelavića. A da bismo taj osjećaj mogli razaznati - posebice kod Jelavića - valja se poslužiti s naslovom jednog njegovog drugog CD-a: Duša čista, obična.
E, to je to!"
O, LIPI SPLITE MOJ!
